LYLIA

Dvadeset prvog juna sunce izlazi iznad Bara na 57° na kompasu. U podne stoji tačno na jugu, na 180°. Zalazi na 303°, a dok grad utihne, već je zašlo ispod horizonta, na 329°. Ta četiri broja su cijela linija. 57°, serum, za kožu koja se budi gladna. 180°, krema za sunce, za sat koji prži. 303°, ulje za tijelo, za zlatni sat kad koža traži da je mazite. 329°, noćna krema, za kad koža hoće samo da se odmori. Nema imena proizvoda koja treba pamtiti, ni rutine koju treba pratiti. Samo doba dana, zapisano onako kako bi ga zapisao mornar.

Svaka ambalaža je isto staklo u drugom satu. Brušeno pijeskom dok ne postane meko pod prstima, prelazi iz zelene boje maslinjaka pri dnu u crnu pri ramenu, kao kad maslina ulazi u sjenku. Na prednjoj strani ništa nije odštampano. Ime i broj su samo ostavljeni neobrušeni, dva providna prozora u staklu koja se vide tek kad svjetlo prođe kroz njih. Složeni su pismom LYLIA Slab Serif, koje smo za brend nacrtali po staroj fotografiji na filmu iz jednog restorana iz sedamdesetih: tapete boje masline, stolice od trske i jelovnik numerisan dovoljno krupno da se pročita s vrata.

Onda je sjenka postala etiketa. Svaka kutija nosi pravu sjenku svoje bočice u njenom trenutku, izračunatu iz stvarnog položaja sunca iznad Bara: dugu i nisku pri izlasku, kratku i okrenutu ka sjeveru u podne, ponovo dugu pri zalasku, a noću nikakvu, samo mjesec. Kutije su od debelog pamučnog kartona, ime je u njega utisnuto na slijepo, silueta svake bočice izdignuta je na boku, a poleđina je složena kao laboratorijski izvještaj na engleskom i crnogorskom. Stavite sve četiri jednu do druge i čitaju se kao jedna rečenica: četiri sjenke najdužeg dana.